Sve češće i češće se pominje informacija u medijima, da će ulaskom u STO (Svetska trgovinska organizacija), Srbija morati dozvoliti promet GMO hrane. Najčešće se u medijima pominje soja, međutim ne treba zaboraviti da soja nije jedina koja može biti genetski modifikovana, jer to može biti i kukuruz kao i još neko drugo povrće.
Lično smatram, iz razloga što je Srbija poznata kao odličan proizvođač genetski nemodifikovane soje, da ne postoji niti jedan opravdan razlog da se u Srbiji vrši promet i proizvodnja GMO soje. Naime, u Srbiji se proizvodi 99,5% nemodifikovane soje a samo 0,5% modifikovane. U Evropi smo poznati kao zemlja koja je samo održiva u smislu proizvodnje tj. možemo proizvesti dovoljne količine za svoje potrebe a ostaju nam i sasvim dovoljne količine i za izvoz. Svake godine se u Srbiji zasnuje preko 200.000 ha soje (ove godine, po nezvaničnim podacima, u Srbiji je bilo posejano cca. 250.000 ha), što predstavlja odličan potencijal za dalji nastavak uzgoja ove uljarice. Postoje razni mehanizmi zabrane prometa GMO soje i GMO prerađevina od soje i verujem da će Ministarstvo poljoprivrede i Ministarstvo trgovine, naći način kako bi zaštitilo našu proizvodnju i naše poljoprivrednike. Godinama je stvarana dobra slika o Srbiji kao o odličnom proizvođaču soje i bila bi prava šteta kada bi smo to sve bacili u vodu i kada bi smo krenuli sa uvozom soje iz Brazila ili Argentine. Ne treba zaboraviti da se naša soja jako visoko kotira prilikom trgovine i izvoza (što nije slučaj kod pšenice, jer nam se pšenica tretira kao roba neujednačenog kvaliteta) i da su generalno velike multinacionalne kompanije veoma zainteresovane za kupovinu naše soje, pod uslovom da je cena konkurentna. Ove godine, na primer, cena soje u okolnim zemljama (Mađarska, Hrvatska i Rumunija), tokom žetve, kretala se oko 360 EUR/t a u Srbiji je cena dostizala i do 420 EUR/toni. Ovakva cenovna razlika se ne može pripisati isključivo kvalitetu naše soje, već je naše tržište nametnulo tu cenu, što se negativno odrazilo na izvoz ali se veoma pozitivno odrazilo na poljoprivrednike, jer su i pored suše, uspeli ostvariti solidne prihode od soje.
Kao zaključak na ovu temu, svakako bih još jednom istakao da moramo, kao država i kao proizvođači, zauzeti jasan stav o budućem prometu i proizvodnju GMO soje. Ubeđen sam da naši proizvođači mogu biti veoma konkurentni sa proizvodnjom nemodifikovane soje i ne bi bilo dobro da se na našem tržištu, pored naše dobre soje, pojavi neka soja koja dolazi iz Južne ili Severne Amerike.
Lično smatram, iz razloga što je Srbija poznata kao odličan proizvođač genetski nemodifikovane soje, da ne postoji niti jedan opravdan razlog da se u Srbiji vrši promet i proizvodnja GMO soje. Naime, u Srbiji se proizvodi 99,5% nemodifikovane soje a samo 0,5% modifikovane. U Evropi smo poznati kao zemlja koja je samo održiva u smislu proizvodnje tj. možemo proizvesti dovoljne količine za svoje potrebe a ostaju nam i sasvim dovoljne količine i za izvoz. Svake godine se u Srbiji zasnuje preko 200.000 ha soje (ove godine, po nezvaničnim podacima, u Srbiji je bilo posejano cca. 250.000 ha), što predstavlja odličan potencijal za dalji nastavak uzgoja ove uljarice. Postoje razni mehanizmi zabrane prometa GMO soje i GMO prerađevina od soje i verujem da će Ministarstvo poljoprivrede i Ministarstvo trgovine, naći način kako bi zaštitilo našu proizvodnju i naše poljoprivrednike. Godinama je stvarana dobra slika o Srbiji kao o odličnom proizvođaču soje i bila bi prava šteta kada bi smo to sve bacili u vodu i kada bi smo krenuli sa uvozom soje iz Brazila ili Argentine. Ne treba zaboraviti da se naša soja jako visoko kotira prilikom trgovine i izvoza (što nije slučaj kod pšenice, jer nam se pšenica tretira kao roba neujednačenog kvaliteta) i da su generalno velike multinacionalne kompanije veoma zainteresovane za kupovinu naše soje, pod uslovom da je cena konkurentna. Ove godine, na primer, cena soje u okolnim zemljama (Mađarska, Hrvatska i Rumunija), tokom žetve, kretala se oko 360 EUR/t a u Srbiji je cena dostizala i do 420 EUR/toni. Ovakva cenovna razlika se ne može pripisati isključivo kvalitetu naše soje, već je naše tržište nametnulo tu cenu, što se negativno odrazilo na izvoz ali se veoma pozitivno odrazilo na poljoprivrednike, jer su i pored suše, uspeli ostvariti solidne prihode od soje.
Kao zaključak na ovu temu, svakako bih još jednom istakao da moramo, kao država i kao proizvođači, zauzeti jasan stav o budućem prometu i proizvodnju GMO soje. Ubeđen sam da naši proizvođači mogu biti veoma konkurentni sa proizvodnjom nemodifikovane soje i ne bi bilo dobro da se na našem tržištu, pored naše dobre soje, pojavi neka soja koja dolazi iz Južne ili Severne Amerike.
Коментари
Постави коментар