Verujem da ste barem jednom pomislili, naročito u teškoj godini za poljoprivredu, da više ne sejete žitarice i uljarice, već da radite neke druge kulture koje mogu biti isplative? Ako jeste, onda se nadam da će vam ovaj tekst koristiti.
Činjenica je da se setvom žitarica (najčešće pšenica, ječam i kukuruz) i uljarica (najčešće soja i suncokret), ostvaruju najmanje zarade u poljoprivredi. Dobra stvar je to što ulaganja nisu preterano velika i da se može ostvariti solidan profit ukoliko je dobra godina (posebno na soji i kukuruzu, u bačkoj regiji). Međutim, ukoliko je godina loša (suša ili neka druga nepogoda), onda profit od žitarica i uljarica ne postoji i praktično je poljoprivrednik džabe radio cele godine. Šta su alternative? Sigurno ste videli ratare kako sve više i više počinju sa proizvodnjom nekih drugih kultura (posebno povrća), jer razmišljaju na sledeći način: imam 10 hektara zemlje, posejaću 4. hektara soje, 4. hektara kukuruza a 2. hektara ću ostaviti za nešto drugo. To nešto drugo, najčešće su, barem u bačkoj regiji, sledeće vrste povrća: krompir, crni luk, industrijska paprika, kupus i sl. Logika prilikom ovakvog načina razmišljanja je sledeća: 8. hektara pod sojom i kukuruzom mogu sam da obradim sa svojom mehanizacijom (od oranja, pripreme zemljišta, razbacivanje mineralnog đubriva, setve, prskanja i sl.) a ostala 2. hektara ću raditi zajedno sa svojom porodicom. Ukoliko se desi suša i ne zaradim na soji i kukuruzu, verovatno ću zaraditi na krompiru ili paprici. Ovakav način razmišljanja je veoma dobar i praktično poljoprivrednik vrši raspodelu rizika na nekoliko segmenata (zlatno pravilo kod investicija glasi „ne drži sva jaja u istoj korpi“). Naravno, prilikom sadnje povrća, potrebna su značajno veća početna ulaganja ali ukoliko se poklopi nekoliko stvari, ta ulaganja se veoma brzo vrate i poljoprivredniku može da ostane mnogo više novca u odnosu da je radio samo žitarice i uljarice. Poželjno bi svakako bilo da se razmišlja i o nabavci sistema za navodnjavanje, jer velika većina povrća zahteva dovoljnu količinu vlage kako bi bio dobar rod (posebno je to izraženo kod industrijske paprike, gde se sadnja bez sistema za navodnjavanje skoro i ne isplati). Sistem za navodnjavanje treba gledati kao na dugoročnu investiciju, jer će on sigurno vratiti uloženi novac, samo je pitanje za koliko vremena (da li za 3. ili 6. godina). Danas postoje različiti konkursi Vlade Republike Srbije i AP Vojvodine, koji subvencionišu nabavku sistema za navodnjavanje (čak su postojala i bespovratna sredstva) i sigurno je preporuka da se razmisli o nabavci istog.
Generalno, ubeđen sam da će se sve više i više poljoprivrednika, posebno onih koji imaju malo zemlje koju obrađuju, morati okrenuti nekim alternativama u smislu sadnje povrća. Nerealno je očekivati da sa 10. hektara i setvom pšenice, poljoprivrednik može da živi cele godine. Ako je ikada postojala takva mogućnost, ta vremena su jako davno prošla.
Činjenica je da se setvom žitarica (najčešće pšenica, ječam i kukuruz) i uljarica (najčešće soja i suncokret), ostvaruju najmanje zarade u poljoprivredi. Dobra stvar je to što ulaganja nisu preterano velika i da se može ostvariti solidan profit ukoliko je dobra godina (posebno na soji i kukuruzu, u bačkoj regiji). Međutim, ukoliko je godina loša (suša ili neka druga nepogoda), onda profit od žitarica i uljarica ne postoji i praktično je poljoprivrednik džabe radio cele godine. Šta su alternative? Sigurno ste videli ratare kako sve više i više počinju sa proizvodnjom nekih drugih kultura (posebno povrća), jer razmišljaju na sledeći način: imam 10 hektara zemlje, posejaću 4. hektara soje, 4. hektara kukuruza a 2. hektara ću ostaviti za nešto drugo. To nešto drugo, najčešće su, barem u bačkoj regiji, sledeće vrste povrća: krompir, crni luk, industrijska paprika, kupus i sl. Logika prilikom ovakvog načina razmišljanja je sledeća: 8. hektara pod sojom i kukuruzom mogu sam da obradim sa svojom mehanizacijom (od oranja, pripreme zemljišta, razbacivanje mineralnog đubriva, setve, prskanja i sl.) a ostala 2. hektara ću raditi zajedno sa svojom porodicom. Ukoliko se desi suša i ne zaradim na soji i kukuruzu, verovatno ću zaraditi na krompiru ili paprici. Ovakav način razmišljanja je veoma dobar i praktično poljoprivrednik vrši raspodelu rizika na nekoliko segmenata (zlatno pravilo kod investicija glasi „ne drži sva jaja u istoj korpi“). Naravno, prilikom sadnje povrća, potrebna su značajno veća početna ulaganja ali ukoliko se poklopi nekoliko stvari, ta ulaganja se veoma brzo vrate i poljoprivredniku može da ostane mnogo više novca u odnosu da je radio samo žitarice i uljarice. Poželjno bi svakako bilo da se razmišlja i o nabavci sistema za navodnjavanje, jer velika većina povrća zahteva dovoljnu količinu vlage kako bi bio dobar rod (posebno je to izraženo kod industrijske paprike, gde se sadnja bez sistema za navodnjavanje skoro i ne isplati). Sistem za navodnjavanje treba gledati kao na dugoročnu investiciju, jer će on sigurno vratiti uloženi novac, samo je pitanje za koliko vremena (da li za 3. ili 6. godina). Danas postoje različiti konkursi Vlade Republike Srbije i AP Vojvodine, koji subvencionišu nabavku sistema za navodnjavanje (čak su postojala i bespovratna sredstva) i sigurno je preporuka da se razmisli o nabavci istog.
Generalno, ubeđen sam da će se sve više i više poljoprivrednika, posebno onih koji imaju malo zemlje koju obrađuju, morati okrenuti nekim alternativama u smislu sadnje povrća. Nerealno je očekivati da sa 10. hektara i setvom pšenice, poljoprivrednik može da živi cele godine. Ako je ikada postojala takva mogućnost, ta vremena su jako davno prošla.
Коментари
Постави коментар