Sigurno ste imali priliku da čujete preko skoro svih sredstava informisanja, da je konačno Industrija motora i traktora (IMT) prodata jednoj indijskoj firmi. Za IMT, koji već godinama ne radi kako treba, niti radi svojim punim kapacitetom, ovo bi trebalo da bude dobar novi početak. Kako su najavili novi vlasnici, koji proizvode slične traktore kao što je to proizvodio i bivši IMT, novi IMT bi trebalo da bude konkurentan u proizvodnji manjih traktora, slabije snage. Generalno, svi naši poljoprivrednici su bili vezani za IMT traktore, jer su bili domaći, delovi i servis su bili dostupni i najbitnije od svega, ovi traktori su bili pouzdani. Nije realno očekivati da IMT proizvodi traktore velike snage, jer na tom polju dominiraju neki drugi proizvođači, koji su se dokazali sa svojim kvalitetom.
Postavlja se pitanje, zašto se čeka dugi broj godina sa privatizacijom firmi koje ne rade kako treba? Sve te firme, koje posluju sa gubicima, su veliki teret za državu, koja mora da izdvaja velika sredstva, kako bi te firme izmirile obaveze u smislu plata, električne energije i sl. Najverovatnije da je razlog, ukoliko bi se te firme ugasile u momentu kada one postanu neprofitabilne, da bi veliki broj ljudi ostao bez posla i ovo bi bio negativni marketing za Vladu Republike Srbije. Naravno, nikad ne treba da bude glavni cilj da ljudi ostanu bez posla ali sigurno ne može biti cilj održavati neku firmu veštački u životu i ulagati veliku količinu našeg novca u tekuće obaveze. Rešenje je svakako privatizacija tih kompanija. Privatizacija nije jedini model ali se u velikoj većini slučajeva (sem onih privatizacija koje su urađene kako bi se opljačkala neka fabrika a nikad nije ni bio cilj da se pokrene proizvodnja) pokazala kao dobra opcija. Naime, nije isto kada nekom firmom upravlja strana ili domaća kompanija u privatnom vlasništvu, koja je pošteno platila za imovinu te firme, sprovela socijalan program i sl. i kada državnom imovinom upravlja neko rukovodstvo koje je tu postavljeno od strane Vlade ili od strane nadležnog ministarstva. Ključna razlika je u svojini nad tom imovinom, jer privatnom imovinom se znatno drugačije upravlja u odnosu na javnu imovinu. Ono što je pogrešno urađeno u prethodnih dvadesetak godina, nakon početka privatizacije u Republici Srbiji, je svakako to što se nije u dovoljnoj meri kontrolisalo ko će biti budući vlasnik neke fabrike, pa smo došli u situaciju da se desilo mnogo neuspešnih privatizacija, što je veliki problem za sve nas. Postoje primeri nekih zemalja (Slovačka, Češka) gde je privatizacija sprovedena na drugačiji način i gde su se te privatizovane fabrike nastavile razvijati (primer fabrike Škoda u Češkoj Republici). Očigledno da mi nismo dovoljno vodili računa o samoj privatizaciji ali je ona bila neminovnost u privredi koja je u tranziciji.
Sve u svemu, ne mogu da kažem da je privatizacija kod nas dobro sprovedena, ali je svakako bolje da se velika većina firmi privatizuje, jer privatna firma, bilo ona strana ili domaća, svakako zna bolje da upravlja u odnosu na određeno rukovodstvo koje je postavljeno zarad ovih ili onih interesa.
Postavlja se pitanje, zašto se čeka dugi broj godina sa privatizacijom firmi koje ne rade kako treba? Sve te firme, koje posluju sa gubicima, su veliki teret za državu, koja mora da izdvaja velika sredstva, kako bi te firme izmirile obaveze u smislu plata, električne energije i sl. Najverovatnije da je razlog, ukoliko bi se te firme ugasile u momentu kada one postanu neprofitabilne, da bi veliki broj ljudi ostao bez posla i ovo bi bio negativni marketing za Vladu Republike Srbije. Naravno, nikad ne treba da bude glavni cilj da ljudi ostanu bez posla ali sigurno ne može biti cilj održavati neku firmu veštački u životu i ulagati veliku količinu našeg novca u tekuće obaveze. Rešenje je svakako privatizacija tih kompanija. Privatizacija nije jedini model ali se u velikoj većini slučajeva (sem onih privatizacija koje su urađene kako bi se opljačkala neka fabrika a nikad nije ni bio cilj da se pokrene proizvodnja) pokazala kao dobra opcija. Naime, nije isto kada nekom firmom upravlja strana ili domaća kompanija u privatnom vlasništvu, koja je pošteno platila za imovinu te firme, sprovela socijalan program i sl. i kada državnom imovinom upravlja neko rukovodstvo koje je tu postavljeno od strane Vlade ili od strane nadležnog ministarstva. Ključna razlika je u svojini nad tom imovinom, jer privatnom imovinom se znatno drugačije upravlja u odnosu na javnu imovinu. Ono što je pogrešno urađeno u prethodnih dvadesetak godina, nakon početka privatizacije u Republici Srbiji, je svakako to što se nije u dovoljnoj meri kontrolisalo ko će biti budući vlasnik neke fabrike, pa smo došli u situaciju da se desilo mnogo neuspešnih privatizacija, što je veliki problem za sve nas. Postoje primeri nekih zemalja (Slovačka, Češka) gde je privatizacija sprovedena na drugačiji način i gde su se te privatizovane fabrike nastavile razvijati (primer fabrike Škoda u Češkoj Republici). Očigledno da mi nismo dovoljno vodili računa o samoj privatizaciji ali je ona bila neminovnost u privredi koja je u tranziciji.
Sve u svemu, ne mogu da kažem da je privatizacija kod nas dobro sprovedena, ali je svakako bolje da se velika većina firmi privatizuje, jer privatna firma, bilo ona strana ili domaća, svakako zna bolje da upravlja u odnosu na određeno rukovodstvo koje je postavljeno zarad ovih ili onih interesa.
Коментари
Постави коментар