Za nekoliko dana, ako nas posluži vreme, očekuje nas jedna od prvih žetvi ove godine tj. žetva ječma. Generalno, ječam ne izgleda loše ali stanje ječma zavisi od regije do regije ali u onim oblastima koje su dobile dovoljan broj padavina, rod ječma bi trebao biti dobar.
Srbija se ne može pohvaliti sa velikim brojem površina pod ječmom, u odnosu na druge ratarske kulture koje se gaje a ovde prvenstvenom mislim na pšenicu, kukuruz, soju i suncokret. Ječam se gaji za potrebe proizvodnje ječmenog slada (takozvani ječam „pivarac“) i za ishranu stoke. Generalno, izvoz i otkup ječma je mnogo manji u odnosu na pomenute druge ratarske kulture. Cenu ječma u žetvi određuje tržište i ona često zna da bude ne adekvatna za proizvođače. Što se tiče prinosa, ječam (stočni) generalno manje rađa u odnosu na pšenicu, tako da ga uglavnom proizvode oni poljoprivrednici koji se i dalje bave stočarstvom (kao što je poznato, stočarstvo je na veoma niskim granama u Srbiji i veoma veliki broj stočara je odustao od bavljenja ovim poslom jer je neprofitabilan) a retko ga proizvode poljoprivrednici za dalju prodaju. Razloge za ovakvu situaciju sam već napisao tj. ako poredimo ječam sa pšenicom, gde je proces gajenja veoma sličan, ječam i manje rađa i generalno ima nižu cenu od pšenice. Kako bi se intenzivirala proizvodnja ječma kod većeg broja poljoprivrednika, manji prinos koji se ostvaruje na stočnom ječmu, morao bi biti kompenziran kroz veću prodajnu cenu. U proteklih nekoliko godina, cena ječma, u vreme žetve, skoro nikad nije bila viša od cene pšenice, što poljoprivrednike veoma odbija da seju ovu kulturu u većem obimu. Sa psihološkog aspekta za proizvođača koji ječam uzgaja za dalju prodaju, žetva ječma je veoma bitna jer je to prva žetva u godini (ne računajući uljanu repicu jer se nekad može dogoditi da žetva ove dve kulture počne u isto vreme) i novac koji proizvođač dobije je veoma bitan kako bi mu gazdinstvo moglo normalno funkcionisati jer je proizvođač do tada imao samo ulaganja tj. izdatke (jesenja setva, prolećna setva, prihrana, prskanje i sl.). Kao što je poznato, u Srbiji posluje veliki broj otkupljivača i većina njih otkupljuje i ječam, što predstavlja dobru osnovu za plasman proizvedenog ječma tj. plasman se više ne dovodi u pitanje. Ono što se konstantno dovodi u pitanje je cena i ukoliko bi smo želeli da kao zemlja povećamo površine pod ječmom, proizvođači bi se morali na neki način subvencionisati, jer ne postoji previše dobra kalkulacija za proizvodnju. Ne treba zanemariti i ostale primene koje može imati ječam jer pored pivarske industrije i stočarstva, prerađevine od ječma su izuzetno cenjene u prodavnicama zdrave hrane.
Generalno, argumenti ne govore da ćemo u narednim godinama imati mnogo veće površine pod ječmom u odnosu na trenutne. Ukoliko bi smo kao zemlja razvijali prerađivačke kapacitete u kojima bi se proizvodile prerađevine od ječma i te iste proizvode plasirali na strana tržišta kao gotove proizvode a ne kao sirovinu, onda bi proizvodnja ječma imala veliku perspektivu u Srbiji. Do tada, ne očekujem da će ječam biti atraktivna žitarica za uzgoj.
Srbija se ne može pohvaliti sa velikim brojem površina pod ječmom, u odnosu na druge ratarske kulture koje se gaje a ovde prvenstvenom mislim na pšenicu, kukuruz, soju i suncokret. Ječam se gaji za potrebe proizvodnje ječmenog slada (takozvani ječam „pivarac“) i za ishranu stoke. Generalno, izvoz i otkup ječma je mnogo manji u odnosu na pomenute druge ratarske kulture. Cenu ječma u žetvi određuje tržište i ona često zna da bude ne adekvatna za proizvođače. Što se tiče prinosa, ječam (stočni) generalno manje rađa u odnosu na pšenicu, tako da ga uglavnom proizvode oni poljoprivrednici koji se i dalje bave stočarstvom (kao što je poznato, stočarstvo je na veoma niskim granama u Srbiji i veoma veliki broj stočara je odustao od bavljenja ovim poslom jer je neprofitabilan) a retko ga proizvode poljoprivrednici za dalju prodaju. Razloge za ovakvu situaciju sam već napisao tj. ako poredimo ječam sa pšenicom, gde je proces gajenja veoma sličan, ječam i manje rađa i generalno ima nižu cenu od pšenice. Kako bi se intenzivirala proizvodnja ječma kod većeg broja poljoprivrednika, manji prinos koji se ostvaruje na stočnom ječmu, morao bi biti kompenziran kroz veću prodajnu cenu. U proteklih nekoliko godina, cena ječma, u vreme žetve, skoro nikad nije bila viša od cene pšenice, što poljoprivrednike veoma odbija da seju ovu kulturu u većem obimu. Sa psihološkog aspekta za proizvođača koji ječam uzgaja za dalju prodaju, žetva ječma je veoma bitna jer je to prva žetva u godini (ne računajući uljanu repicu jer se nekad može dogoditi da žetva ove dve kulture počne u isto vreme) i novac koji proizvođač dobije je veoma bitan kako bi mu gazdinstvo moglo normalno funkcionisati jer je proizvođač do tada imao samo ulaganja tj. izdatke (jesenja setva, prolećna setva, prihrana, prskanje i sl.). Kao što je poznato, u Srbiji posluje veliki broj otkupljivača i većina njih otkupljuje i ječam, što predstavlja dobru osnovu za plasman proizvedenog ječma tj. plasman se više ne dovodi u pitanje. Ono što se konstantno dovodi u pitanje je cena i ukoliko bi smo želeli da kao zemlja povećamo površine pod ječmom, proizvođači bi se morali na neki način subvencionisati, jer ne postoji previše dobra kalkulacija za proizvodnju. Ne treba zanemariti i ostale primene koje može imati ječam jer pored pivarske industrije i stočarstva, prerađevine od ječma su izuzetno cenjene u prodavnicama zdrave hrane.
Generalno, argumenti ne govore da ćemo u narednim godinama imati mnogo veće površine pod ječmom u odnosu na trenutne. Ukoliko bi smo kao zemlja razvijali prerađivačke kapacitete u kojima bi se proizvodile prerađevine od ječma i te iste proizvode plasirali na strana tržišta kao gotove proizvode a ne kao sirovinu, onda bi proizvodnja ječma imala veliku perspektivu u Srbiji. Do tada, ne očekujem da će ječam biti atraktivna žitarica za uzgoj.
Коментари
Постави коментар