U poslednje vreme smo imali priliku da čujemo državne zvaničnike koji su izneli podatak da se u Srbiji navodnjava samo 3-4% poljoprivrednog zemljišta, što predstavlja jako mali procenat naspram razvijenijih država, u kojima taj procenat dostiže i do 70%. Naravno, zbog ovako malog procenta površina pod sistemima za navodnjavanje, rizik od suše je veoma visok u Srbiji. Uglavnom poljoprivrednici se samo nadaju da će godina biti dobra i da će ostvariti neki profit.
U današnje vreme, kada je tehnologija značajno napredovala, kada su dostupna sredstva, bilo subvencionisana ili bespovratna, samo nadanje da će godina biti dobra i vlažna, nije dovoljno. Treba raditi na tome da se rizik od suše značajno smanji. Imamo tu sreću da živimo u regiji koja ima izuzetno dobar kvalitet zemljišta, imamo dovoljan broj vodnih prirodnih bogatstava (Dunav, Tisa, Sava…) a i naši preci su nam ostavili kanal Dunav-Tisa-Dunav, koji je, između ostalog, i bio namenjen za navodnjavanje a i odvodnjavanje poljoprivrednih površina. Šteta je to što ne umemo u dovoljnoj meri da iskoristimo sve potencijale koje imamo. Dobru stvar predstavlja to što se polako intenzivira priča oko navodnjavanja tj. resorno ministarstvo je shvatilo da imamo generalno veliki problem zbog nedostatka sistema za navodnjavanje i polako počinje da se ovaj problem rešava. Naravno, nije dovoljno da se samo konstatuje problem, već je potrebno na njemu i raditi, kako od strane nadležnog ministarstva, tako i od strane poljoprivrednika. Poljoprivrednici moraju da shvate da sistemi za navodnjavanje nisu trošak (iako je potrebno u startu izdvojiti značajnu sumu novca ali skoro stalno postoje republički i pokrajinski konkursi gde se mogu dobiti određene subvencije), već su oni investicija, sa kojom se može povećati profit (prilikom jednog predavanja na stručnom poljoprivrednom skupu, predavač je izneo podatak da je na određenoj parceli u SAD, koja nije bila navodnjavana, kukuruz rodio oko 11-12 t a na susednoj parceli koja je bila navodnjavana, prinos je bio i 18 t/hektaru). Ne treba govoriti o tome koliko su sistemi za navodnjavanje značajni u sušnim godinama (klasičan primer je prošla godina, koja je bila izuzetno loša za sve učesnike u poljoprivrednom lancu). Poljoprivrednici koji se bave i povrtarstvom, ne mogu niti da zamisle svoju proizvodnju bez sistema za navodnjavanje, jer jednostavno profiti bi bili isuviše mali ako zemljištu, na kom se nalazi povrće, ne bi dali dovoljno vlage. Veoma bitna stvar je i edukacija mladih poljoprivrednika o značaju navodnjavanja zemljišta. Mladi poljoprivrednici moraju od početka da shvate da sistemom za navodnjavanje dobijaju više i moraju biti odlučniji od svojih predaka prilikom investiranja, jer će tako i oni sami biti bolji proizvođači.
Sigurno je da u narednih nekoliko godina nećemo značajno povećati procenat površina pod navodnjavanjem ali moramo da krenemo sada kako bi smo taj procenat poboljšali. Uz dobru poljoprivrednu strategiju i dobru edukaciju poljoprivrednika, ubeđen sam da u narednih deset godina možemo imati značajno više površina pod sistemima za navodnjavanje a samim tim i da budemo manje rizična zemlja u pogledu suše.
U današnje vreme, kada je tehnologija značajno napredovala, kada su dostupna sredstva, bilo subvencionisana ili bespovratna, samo nadanje da će godina biti dobra i vlažna, nije dovoljno. Treba raditi na tome da se rizik od suše značajno smanji. Imamo tu sreću da živimo u regiji koja ima izuzetno dobar kvalitet zemljišta, imamo dovoljan broj vodnih prirodnih bogatstava (Dunav, Tisa, Sava…) a i naši preci su nam ostavili kanal Dunav-Tisa-Dunav, koji je, između ostalog, i bio namenjen za navodnjavanje a i odvodnjavanje poljoprivrednih površina. Šteta je to što ne umemo u dovoljnoj meri da iskoristimo sve potencijale koje imamo. Dobru stvar predstavlja to što se polako intenzivira priča oko navodnjavanja tj. resorno ministarstvo je shvatilo da imamo generalno veliki problem zbog nedostatka sistema za navodnjavanje i polako počinje da se ovaj problem rešava. Naravno, nije dovoljno da se samo konstatuje problem, već je potrebno na njemu i raditi, kako od strane nadležnog ministarstva, tako i od strane poljoprivrednika. Poljoprivrednici moraju da shvate da sistemi za navodnjavanje nisu trošak (iako je potrebno u startu izdvojiti značajnu sumu novca ali skoro stalno postoje republički i pokrajinski konkursi gde se mogu dobiti određene subvencije), već su oni investicija, sa kojom se može povećati profit (prilikom jednog predavanja na stručnom poljoprivrednom skupu, predavač je izneo podatak da je na određenoj parceli u SAD, koja nije bila navodnjavana, kukuruz rodio oko 11-12 t a na susednoj parceli koja je bila navodnjavana, prinos je bio i 18 t/hektaru). Ne treba govoriti o tome koliko su sistemi za navodnjavanje značajni u sušnim godinama (klasičan primer je prošla godina, koja je bila izuzetno loša za sve učesnike u poljoprivrednom lancu). Poljoprivrednici koji se bave i povrtarstvom, ne mogu niti da zamisle svoju proizvodnju bez sistema za navodnjavanje, jer jednostavno profiti bi bili isuviše mali ako zemljištu, na kom se nalazi povrće, ne bi dali dovoljno vlage. Veoma bitna stvar je i edukacija mladih poljoprivrednika o značaju navodnjavanja zemljišta. Mladi poljoprivrednici moraju od početka da shvate da sistemom za navodnjavanje dobijaju više i moraju biti odlučniji od svojih predaka prilikom investiranja, jer će tako i oni sami biti bolji proizvođači.
Sigurno je da u narednih nekoliko godina nećemo značajno povećati procenat površina pod navodnjavanjem ali moramo da krenemo sada kako bi smo taj procenat poboljšali. Uz dobru poljoprivrednu strategiju i dobru edukaciju poljoprivrednika, ubeđen sam da u narednih deset godina možemo imati značajno više površina pod sistemima za navodnjavanje a samim tim i da budemo manje rizična zemlja u pogledu suše.
Коментари
Постави коментар