U prethodnom mesecu, imao sam priliku da posetim NR Kinu i da se na licu mesta uverim kako tamo stvari funkcionišu. S obzirom da sam boravio deset dana u Šangaju, koji je finansijski centar NR Kine, nisam imao priliku da posetim kompanije koje se bave poljoprivredom, iz razloga što su te kompanije većinom smeštene u unutrašnjosti Kine, tj. u severnim i centralnim regionima.
Kina je ogromna zemlja i uopšte nije onakva kako je mi ovde zamišljamo. Verovatno je zamišljate kao neku zemlju u kojoj svi ljudi voze biciklove, koji stalno jedu pirinač, nose one tradicionalne šešire i rade u fabrikama u kojima su jako loši uslovi za rad. Ono što sam ja video je upravo suprotno od svega navedenog. Većina kineza voze automobile, od kojih je jako mali procenat stariji od 5. godina, jako malo jedu pirinač (pirinač se u Šangaju služi na kraju jela, kao neka vrsta dopune obroka), nikoga nisam video da nosi šešir i uslovi u firmama koje sam obišao su na veoma visokom nivou. Naravno, ovo se odnosi samo na Šangaj i okolinu, ne i na druge delove Kine, jer nisam imao priliku da obiđem te druge delove. Interesantno je što u Šangaju živi preko 25 miliona ljudi a ima „samo“ 3 miliona automobila. Naime, ukoliko stanovnik Šangaja želi da kupi automobil, on to ne može uraditi po uslovima na koje smo mi navikli (kupi se automobil, registruje se i može se voziti). U Šangaju je neophodno prvo kupiti registarsku tablicu i to se ne može uraditi kada ko hoće, već grad jednom mesečno organizuje aukcije na kojima se kupuju registracije a cena tih registracija može da dostigne i neverovatnih 15.000 dolara. Na ovakav način grad Šangaj je značajno smanjio saobraćajne gužve i praktično je naterao da ljudi koriste skutere, biciklove ili javni prevoz (autobuse i metro). Takođe je interesantno da u Šangaju, tokom ulične šetnje, nisam čuo niti jedan zvuk sirene. Naime, vlasti u Šangaju su zabranile da se upotrebljava sirena u skoro svakoj situaciji jer postoje kamere i senzori koji snimaju glasnoću zvuka i broj registracije i ukoliko se prekrši zabrana, ljudima stižu kazne na kućnu adresu. Ovako nešto bi smo i mi mogli primeniti u većim gradovima, kako bi smo disciplinovali naše vozače i kako bi naši gradovi postali prijatnija mesta za život. Kina generalno postaje veoma važan svetski igrač i procene su da će do 2050. godine prestići SAD po ukupnom bruto društvenom proizvodu. Ranijih godina je Kina bila poznata po kopiranju proizvoda sa zapada ali se poslednjih godina situacija menja tj. Kina je polako postaje poznata po svojim proizvodima jer ulažu velike svote novca u istraživanje i razvoj. Veličina kineskih kompanija je za nas neshvatljiva i neke od najvećih kompanija su Alibaba (poznati servis AliExpress) i Tencent (poznati servis za chat i plaćanje WeChat) i vlasnici ovih kompanija su jedni od najvećih zvezda (kod nas bi oni bili tajkuni a u Kini su oni superstarovi). Interesantna je priča kako je Džek Ma (vlasnik Alibabe) postao toliko uspešan. Naime, Kina je dozvolila eBay-u da posluje u Kini, Džek Ma je prekopirao njihov koncept i uz pomoć drugara iz Vlade, zabranio je rad eBay-u u Kini i time postao jedina platforma za on-line trgovinu.
Šangaj je grad koji lako može da oduševi čoveka i teško je prepričati doživljeno iskustvo. Verujem da ću imati prilike da u budućnosti obiđem i druge gradove u Kini, kako bih imao kompletnu sliku o ovoj ogromnoj zemlji. U narednim blogovima podeliću još neka iskustva koja sam stekao u Šangaju i njegovoj okolini.
Kina je ogromna zemlja i uopšte nije onakva kako je mi ovde zamišljamo. Verovatno je zamišljate kao neku zemlju u kojoj svi ljudi voze biciklove, koji stalno jedu pirinač, nose one tradicionalne šešire i rade u fabrikama u kojima su jako loši uslovi za rad. Ono što sam ja video je upravo suprotno od svega navedenog. Većina kineza voze automobile, od kojih je jako mali procenat stariji od 5. godina, jako malo jedu pirinač (pirinač se u Šangaju služi na kraju jela, kao neka vrsta dopune obroka), nikoga nisam video da nosi šešir i uslovi u firmama koje sam obišao su na veoma visokom nivou. Naravno, ovo se odnosi samo na Šangaj i okolinu, ne i na druge delove Kine, jer nisam imao priliku da obiđem te druge delove. Interesantno je što u Šangaju živi preko 25 miliona ljudi a ima „samo“ 3 miliona automobila. Naime, ukoliko stanovnik Šangaja želi da kupi automobil, on to ne može uraditi po uslovima na koje smo mi navikli (kupi se automobil, registruje se i može se voziti). U Šangaju je neophodno prvo kupiti registarsku tablicu i to se ne može uraditi kada ko hoće, već grad jednom mesečno organizuje aukcije na kojima se kupuju registracije a cena tih registracija može da dostigne i neverovatnih 15.000 dolara. Na ovakav način grad Šangaj je značajno smanjio saobraćajne gužve i praktično je naterao da ljudi koriste skutere, biciklove ili javni prevoz (autobuse i metro). Takođe je interesantno da u Šangaju, tokom ulične šetnje, nisam čuo niti jedan zvuk sirene. Naime, vlasti u Šangaju su zabranile da se upotrebljava sirena u skoro svakoj situaciji jer postoje kamere i senzori koji snimaju glasnoću zvuka i broj registracije i ukoliko se prekrši zabrana, ljudima stižu kazne na kućnu adresu. Ovako nešto bi smo i mi mogli primeniti u većim gradovima, kako bi smo disciplinovali naše vozače i kako bi naši gradovi postali prijatnija mesta za život. Kina generalno postaje veoma važan svetski igrač i procene su da će do 2050. godine prestići SAD po ukupnom bruto društvenom proizvodu. Ranijih godina je Kina bila poznata po kopiranju proizvoda sa zapada ali se poslednjih godina situacija menja tj. Kina je polako postaje poznata po svojim proizvodima jer ulažu velike svote novca u istraživanje i razvoj. Veličina kineskih kompanija je za nas neshvatljiva i neke od najvećih kompanija su Alibaba (poznati servis AliExpress) i Tencent (poznati servis za chat i plaćanje WeChat) i vlasnici ovih kompanija su jedni od najvećih zvezda (kod nas bi oni bili tajkuni a u Kini su oni superstarovi). Interesantna je priča kako je Džek Ma (vlasnik Alibabe) postao toliko uspešan. Naime, Kina je dozvolila eBay-u da posluje u Kini, Džek Ma je prekopirao njihov koncept i uz pomoć drugara iz Vlade, zabranio je rad eBay-u u Kini i time postao jedina platforma za on-line trgovinu.
Šangaj je grad koji lako može da oduševi čoveka i teško je prepričati doživljeno iskustvo. Verujem da ću imati prilike da u budućnosti obiđem i druge gradove u Kini, kako bih imao kompletnu sliku o ovoj ogromnoj zemlji. U narednim blogovima podeliću još neka iskustva koja sam stekao u Šangaju i njegovoj okolini.
Коментари
Постави коментар