Tokom žetve pšenice, jedno od najčešćih pitanja koje dobijam od svojih poznanika je da li prodati pšenicu tokom žetve ili je čuvati i čekati bolju cenu. Naravno, odgovor na ovo pitanje ne može biti univerzalan već zavisi od konkretne situacije u kojoj se proizvođač nalazi.
Često pišem o tome da je potrebno da svaki proizvođač vodi svoje knjige polja (ne moraju to biti prave knjige polja, dovoljno je da bude bilo kakva evidencija), kako bi mogao lako utvrditi cenu koštanja proizvedene pšenice. U troškove, pored repromaterijala, treba ukalkulisati i svo utrošeno vreme, potrošeno gorivo i neku realnu amortizaciju na opremu. Ako se vode svi troškovi, doneti odluku na početno pitanje i nije tako teško. Daćemo jedan konkretan primer: ukupni troškovi proizvodnje pšenice iznose 650 EUR/hektaru, prinos je 6.000 kg/hektaru a pšenica se može prodati odmah u žetvi po ceni od 144 EUR/t. Iz ove kalkulacije zaključujemo da zarada, kada se odbiju svi troškovi, iznosi 214 EUR (144 EUR x 6 t = 864 EUR – 650 EUR troškova = 214 EUR zarade). Ovde se sada postavlja pitanje, da li je poljoprivrednik zadovoljan sa zaradom od 214 EUR po hektaru ili ne? Složićemo se da zarada od 214 EUR i nije tako dobra, tako da u ovom slučaju je potrebno razmisliti o tome da se pšenica ostavi na lageru, da li kod kuće ili kod otkupljivača i čekati cenu koja bi zadovoljila apetite proizvođača. Veoma bitan faktor u odlučivanju kod prodaje predstavlja i potreba za novcem. Naime, ukoliko je poljoprivredniku novac hitno potreban (primer: za plaćanje dospelih obaveza, vraćanje kredita ili sl.), u tom slučaju poljoprivrednik i nema previše opcija za razmatranje, već mora pšenicu prodati i izmiriti svoje obaveze. Ne treba zaboraviti i to da je žetva pšenice prva žetva za većinu ratara i da je novac koji se dobije zlata vredan iz razloga što je poljoprivrednik do tada imao samo ulaganja a nikakvih prihoda. Postoje i drugi načini kako isplatiti svoje obaveze a ipak ne prodavati pšenicu u vreme žetve, kada je u većini slučajeva njena cena najniža, ali o tome ćemo drugom prilikom, jer je tema kompleksnija i zahteva poznavanje drugačijih vidova finansiranja, određeni kapital koji bi se dao kao zalog i pre svega, dobru organizaciju.
Kao što se da zaključiti iz gore navedenog teksta, nije lako doneti odluku o tome da li pšenicu prodavati ili je ostaviti na lageru. Odluka je individualnog karaktera i svaki poljoprivrednik je mora sam doneti, vodeći se činjenicama i informacijama koje su mu na raspolaganju. Još jednom navodim značaj kalkulacije troškova proizvodnje, jer je ona veoma dobar osnov prilikom odlučivanja. Naravno, glavna stvar, pored prinosa, je cena u žetvi. Za cenu od 144 EUR/t pšenice treba razmisliti o tome da se pšenica, u skladu sa mogućnostima, ostavi na lageru i čeka neka bolja prilika za prodaju. Za cenu od 200 EUR/t, na osnovu mog mišljenja, ne treba uopšte razmišljati da li je prodati ili ne. Treba je prodati po ovoj ceni.
Često pišem o tome da je potrebno da svaki proizvođač vodi svoje knjige polja (ne moraju to biti prave knjige polja, dovoljno je da bude bilo kakva evidencija), kako bi mogao lako utvrditi cenu koštanja proizvedene pšenice. U troškove, pored repromaterijala, treba ukalkulisati i svo utrošeno vreme, potrošeno gorivo i neku realnu amortizaciju na opremu. Ako se vode svi troškovi, doneti odluku na početno pitanje i nije tako teško. Daćemo jedan konkretan primer: ukupni troškovi proizvodnje pšenice iznose 650 EUR/hektaru, prinos je 6.000 kg/hektaru a pšenica se može prodati odmah u žetvi po ceni od 144 EUR/t. Iz ove kalkulacije zaključujemo da zarada, kada se odbiju svi troškovi, iznosi 214 EUR (144 EUR x 6 t = 864 EUR – 650 EUR troškova = 214 EUR zarade). Ovde se sada postavlja pitanje, da li je poljoprivrednik zadovoljan sa zaradom od 214 EUR po hektaru ili ne? Složićemo se da zarada od 214 EUR i nije tako dobra, tako da u ovom slučaju je potrebno razmisliti o tome da se pšenica ostavi na lageru, da li kod kuće ili kod otkupljivača i čekati cenu koja bi zadovoljila apetite proizvođača. Veoma bitan faktor u odlučivanju kod prodaje predstavlja i potreba za novcem. Naime, ukoliko je poljoprivredniku novac hitno potreban (primer: za plaćanje dospelih obaveza, vraćanje kredita ili sl.), u tom slučaju poljoprivrednik i nema previše opcija za razmatranje, već mora pšenicu prodati i izmiriti svoje obaveze. Ne treba zaboraviti i to da je žetva pšenice prva žetva za većinu ratara i da je novac koji se dobije zlata vredan iz razloga što je poljoprivrednik do tada imao samo ulaganja a nikakvih prihoda. Postoje i drugi načini kako isplatiti svoje obaveze a ipak ne prodavati pšenicu u vreme žetve, kada je u većini slučajeva njena cena najniža, ali o tome ćemo drugom prilikom, jer je tema kompleksnija i zahteva poznavanje drugačijih vidova finansiranja, određeni kapital koji bi se dao kao zalog i pre svega, dobru organizaciju.
Kao što se da zaključiti iz gore navedenog teksta, nije lako doneti odluku o tome da li pšenicu prodavati ili je ostaviti na lageru. Odluka je individualnog karaktera i svaki poljoprivrednik je mora sam doneti, vodeći se činjenicama i informacijama koje su mu na raspolaganju. Još jednom navodim značaj kalkulacije troškova proizvodnje, jer je ona veoma dobar osnov prilikom odlučivanja. Naravno, glavna stvar, pored prinosa, je cena u žetvi. Za cenu od 144 EUR/t pšenice treba razmisliti o tome da se pšenica, u skladu sa mogućnostima, ostavi na lageru i čeka neka bolja prilika za prodaju. Za cenu od 200 EUR/t, na osnovu mog mišljenja, ne treba uopšte razmišljati da li je prodati ili ne. Treba je prodati po ovoj ceni.
Коментари
Постави коментар