Domaća poljoprivreda, u ovakvom obliku u kom je ona danas, stvara respektabilan suficit za našu državu. U zavisnosti od godine, taj suficit je nekad veći a nekad manji ali je on suficit, skoro nikad nije bio deficit, ako gledamo unazad nekoliko godina. To praktično znači da kao zemlja izvozimo više poljoprivrednih sirovina i njihovih prerađevina u odnosu nego što ih uvozimo.
Svi se možemo složiti da Srbija ne spada u red razvijenih zemalja. Upravo ovo govore sve činjenice, počev od prosečne zarade, kvaliteta celokupne infrastrukture pa sve do samog životnog standarda generalno. Poljoprivreda takođe nije izuzetak tj. ona nije na najvišem nivou u poređenju sa drugim, razvijenijim zemljama. Takođe se možemo složiti da su investicije u poljoprivredu nedovoljne, bez obzira na napore i težnje nadležnih ministarstava da se ova situacija poboljša. Budžet za poljoprivredu je relativno skroman i ne može da zadovolji sve zahteve a kamoli da se bavi razvojem ove grane, koja konstantno stvara dodatnu vrednost za društvo. Korekcijom generalne politike, kako bi se sredstva umesto u spašavanje neprofitabilnih preduzeća, usmerila u poljoprivredu, kratkoročno a i dugoročno bi dalo dobre rezultate. Naime, generalna politika mora biti takva da podstiče one grane koje stvaraju zaradu i ne uzimaju sredstva iz budžeta već ga dopunjuju a ne da podstiče nerad tj. da se sredstva iz budžeta usmeruju u neka državna preduzeća koja nemaju perspektivu, koja imaju hiljade zaposlenih koji ne doprinose dovoljno. Kada se sagleda situacija iz ovog ugla, može se doći do zaključka da se podstiče nerad i nekontrolisano trošenje novca jer će, ukoliko neko preduzeće ne može biti samoodrživo, Vlada intervenisati i dati im novac da pokriju gubitke. Jednom se mora prestati sa ovakvom praksom, bez obzira koliko to bilo teško i bolno. Novac koji se ne bi davao neodrživim preduzećima, treba da se iskoristi za razvoj profitabilnih grana među kojima je i poljoprivreda. Suficit se ostvaruje velikim delom preko izvoza sirovina ali je mnogo pametnije izvoziti gotove prerađevine, u koje je dodata neka vrednost i u koje je uložen neki rad jer onda ti proizvodi postaju skuplji. Umesto bespotrebnog trošenja novca, novac se može usmeriti u nove pogone za preradu uljarica (uljare, proizvodnja bio dizela i sl.) i za preradu žitarica (novi mlinovi, osavremenjivanje opreme i sl.). Na ovakav način, Vlada bi jasno dala do znanja da se podstiču profitabilne grane koje imaju perspektivu. Imamo tu sreću da u poljoprivredi raspolažemo sa odličim potencijalom, u smislu kvaliteta zemljišta i pogodne klime za uzgoj svih ratarskih, voćarskih kultura i prava je šteta što to ne možemo iskoristiti na pravi način.
Iskreno verujem da će se u narednim godinama promeniti politika koja se odnosi na poljoprivredu i da će se stvari postaviti na pravi način. Problem je samo što se godinama priča o ovim problemima sa kojima se susreće poljoprivreda a jako se malo radi na tome. Ideje postoje, volja postoji ali je problem realizacija. Imamo sve preduslove da nam poljoprivreda bude jedna od najboljih u Evropi i bila bi prava šteta kada bi smo propustili još neke šanse koje nam se pružaju…
Svi se možemo složiti da Srbija ne spada u red razvijenih zemalja. Upravo ovo govore sve činjenice, počev od prosečne zarade, kvaliteta celokupne infrastrukture pa sve do samog životnog standarda generalno. Poljoprivreda takođe nije izuzetak tj. ona nije na najvišem nivou u poređenju sa drugim, razvijenijim zemljama. Takođe se možemo složiti da su investicije u poljoprivredu nedovoljne, bez obzira na napore i težnje nadležnih ministarstava da se ova situacija poboljša. Budžet za poljoprivredu je relativno skroman i ne može da zadovolji sve zahteve a kamoli da se bavi razvojem ove grane, koja konstantno stvara dodatnu vrednost za društvo. Korekcijom generalne politike, kako bi se sredstva umesto u spašavanje neprofitabilnih preduzeća, usmerila u poljoprivredu, kratkoročno a i dugoročno bi dalo dobre rezultate. Naime, generalna politika mora biti takva da podstiče one grane koje stvaraju zaradu i ne uzimaju sredstva iz budžeta već ga dopunjuju a ne da podstiče nerad tj. da se sredstva iz budžeta usmeruju u neka državna preduzeća koja nemaju perspektivu, koja imaju hiljade zaposlenih koji ne doprinose dovoljno. Kada se sagleda situacija iz ovog ugla, može se doći do zaključka da se podstiče nerad i nekontrolisano trošenje novca jer će, ukoliko neko preduzeće ne može biti samoodrživo, Vlada intervenisati i dati im novac da pokriju gubitke. Jednom se mora prestati sa ovakvom praksom, bez obzira koliko to bilo teško i bolno. Novac koji se ne bi davao neodrživim preduzećima, treba da se iskoristi za razvoj profitabilnih grana među kojima je i poljoprivreda. Suficit se ostvaruje velikim delom preko izvoza sirovina ali je mnogo pametnije izvoziti gotove prerađevine, u koje je dodata neka vrednost i u koje je uložen neki rad jer onda ti proizvodi postaju skuplji. Umesto bespotrebnog trošenja novca, novac se može usmeriti u nove pogone za preradu uljarica (uljare, proizvodnja bio dizela i sl.) i za preradu žitarica (novi mlinovi, osavremenjivanje opreme i sl.). Na ovakav način, Vlada bi jasno dala do znanja da se podstiču profitabilne grane koje imaju perspektivu. Imamo tu sreću da u poljoprivredi raspolažemo sa odličim potencijalom, u smislu kvaliteta zemljišta i pogodne klime za uzgoj svih ratarskih, voćarskih kultura i prava je šteta što to ne možemo iskoristiti na pravi način.
Iskreno verujem da će se u narednim godinama promeniti politika koja se odnosi na poljoprivredu i da će se stvari postaviti na pravi način. Problem je samo što se godinama priča o ovim problemima sa kojima se susreće poljoprivreda a jako se malo radi na tome. Ideje postoje, volja postoji ali je problem realizacija. Imamo sve preduslove da nam poljoprivreda bude jedna od najboljih u Evropi i bila bi prava šteta kada bi smo propustili još neke šanse koje nam se pružaju…
Коментари
Постави коментар