Pre nekoliko dana, učestvovao sam na konferenciji, koju je organizovala jedna banka koja posluje u Srbiji a koja se odnosila na temu digitalizacije. Najkraće rečeno, digitalizacija je nešto šta nas sve očekuje, kako privredu, tako i obične građane, jer će se u bližem budućem periodu velika većina stvari odvijati on-line.
Postavlja se pitanje, da li je naša poljoprivreda spremna za digitalizaciju? Odgovor svakako nije jednostavan ali ću pokušati dati jednostavan odgovor na ovo pitanje, a on je ne. Na današnji dan, naša poljoprivreda, kao ni naša privreda generalno, čast nekim izuzecima, nije spremna za digitalizaciju i potrebno je uraditi velike napore kako bi smo se pripremili a kasnije i implementirali digitalne segmente u naše živote i u naše poslovanje. Nekako vlada mišljenje da je poljoprivreda grana koja teško prihvata inovacije i modernizaciju i ako bi smo uradili manju analizu, veoma je verovatno da bi smo došli do istog zaključka. Velika većina naših poljoprivrednika ne koristi savremene tehnologije prilikom proizvodnje, kako zbog toga što ne umeju da rukuju sa tim tehnologijama, tako i zbog nemogućnosti da ih priušte. Ako bi smo pokušali pronaći gde je koren problema kod poljoprivrednika, došli bi smo do zaključka da finansijska sredstva nisu osnovni problem za primenu novih tehnologija. Veći problemi predstavljaju nedovoljna edukovanost i otpor prema promenama tj. u ovom slučaju prema novinama. Ovakav način razmišljanja, složićete se, nije dobar i dugoročno gledano može da dovede do još veće zastarelosti. Prirodno je da postoji otpor i on je prisutan kod svakog čoveka ali nije prirodno da je neko protivan učenju i usavršavanju, kako bi svojoj porodici obezbedio bolje uslove za život. Kao što sam napisao na početku, digitalizacija je neminovnost i nije pitanje da li će ona stići u naš život, već je pitanje kada ćemo se edukovati na ovu temu i početi je primenjivati. Svakako bi jedno od rešenja trebale biti edukacije naših poljoprivrednika, ali ne one edukacije koje organizuju individualci, već to treba da budu edukacije koje su sistemski osmišljene i podržane od strane nadležnih ministarstava. Poljoprivrednicima su potrebne edukacije i investicija u ovaj segment od strane države, predstavljala bi dugoročno dobro rešenje, jer bi se posredno povećala efikasnost naše poljoprivrede i ona bi se podigla na jedan viši nivo. Mali paradoks predstavlja i to što je poljoprivreda izuzetno pogodna grana za uvođenje inovacija, počev od same obrade površina pa sve do praćenja useva putem dronova ili sl.
Možemo se pretvarati i zanemarivati činjenice da se digitalizacija ne odvija. Možemo, ali to ne bi smo smeli da radimo. Bilo bi bolje da se svi, kao društvo, edukujemo i da prihvatimo stvarnost onakvu kakva jeste. Stvarnost ne možemo promeniti, možemo je samo prihvatiti. Od nas samih zavisi, da li ćemo iskoristiti sve prednosti koje nam nosi digitalizacija ili ćemo se i dalje boriti protiv vetrenjača. Svi znamo na čiju štetu se ta borba na kraju završava...
Postavlja se pitanje, da li je naša poljoprivreda spremna za digitalizaciju? Odgovor svakako nije jednostavan ali ću pokušati dati jednostavan odgovor na ovo pitanje, a on je ne. Na današnji dan, naša poljoprivreda, kao ni naša privreda generalno, čast nekim izuzecima, nije spremna za digitalizaciju i potrebno je uraditi velike napore kako bi smo se pripremili a kasnije i implementirali digitalne segmente u naše živote i u naše poslovanje. Nekako vlada mišljenje da je poljoprivreda grana koja teško prihvata inovacije i modernizaciju i ako bi smo uradili manju analizu, veoma je verovatno da bi smo došli do istog zaključka. Velika većina naših poljoprivrednika ne koristi savremene tehnologije prilikom proizvodnje, kako zbog toga što ne umeju da rukuju sa tim tehnologijama, tako i zbog nemogućnosti da ih priušte. Ako bi smo pokušali pronaći gde je koren problema kod poljoprivrednika, došli bi smo do zaključka da finansijska sredstva nisu osnovni problem za primenu novih tehnologija. Veći problemi predstavljaju nedovoljna edukovanost i otpor prema promenama tj. u ovom slučaju prema novinama. Ovakav način razmišljanja, složićete se, nije dobar i dugoročno gledano može da dovede do još veće zastarelosti. Prirodno je da postoji otpor i on je prisutan kod svakog čoveka ali nije prirodno da je neko protivan učenju i usavršavanju, kako bi svojoj porodici obezbedio bolje uslove za život. Kao što sam napisao na početku, digitalizacija je neminovnost i nije pitanje da li će ona stići u naš život, već je pitanje kada ćemo se edukovati na ovu temu i početi je primenjivati. Svakako bi jedno od rešenja trebale biti edukacije naših poljoprivrednika, ali ne one edukacije koje organizuju individualci, već to treba da budu edukacije koje su sistemski osmišljene i podržane od strane nadležnih ministarstava. Poljoprivrednicima su potrebne edukacije i investicija u ovaj segment od strane države, predstavljala bi dugoročno dobro rešenje, jer bi se posredno povećala efikasnost naše poljoprivrede i ona bi se podigla na jedan viši nivo. Mali paradoks predstavlja i to što je poljoprivreda izuzetno pogodna grana za uvođenje inovacija, počev od same obrade površina pa sve do praćenja useva putem dronova ili sl.
Možemo se pretvarati i zanemarivati činjenice da se digitalizacija ne odvija. Možemo, ali to ne bi smo smeli da radimo. Bilo bi bolje da se svi, kao društvo, edukujemo i da prihvatimo stvarnost onakvu kakva jeste. Stvarnost ne možemo promeniti, možemo je samo prihvatiti. Od nas samih zavisi, da li ćemo iskoristiti sve prednosti koje nam nosi digitalizacija ili ćemo se i dalje boriti protiv vetrenjača. Svi znamo na čiju štetu se ta borba na kraju završava...
Коментари
Постави коментар