U poslednjih nekoliko dana, pojavila se vest da se planira izvoz kukuruza iz Srbije u Indoneziju. Koliko sam shvatio iz medija, u pitanju su inicijalni pregovori, koji imaju za cilj da se naš kukuruz izvozi u ovu daleku zemlju i da time Srbija, barem što se tiče kukuruza, postane još bolje pozicionirana u svetu. Ovakvu inicijativu svakako treba pozdraviti i nadati se da će se pregovori između naših predstavnika i predstavnika Indonezije, uspešno završiti.
Pre izvesnog vremena, Srbija je dobila mogućnost da izvozi pšenicu u Egipat tj. omogućeno je domaćim izvoznicima pšenice da učestvuju na tenderima za nabavku koje će Egipat raspisivati u narednom periodu. U jednom od prethodnih tekstova, objasnio sam našu situaciju koja se odnosi na pšenicu. Svakako, ovakvu mogućnost treba pohvaliti, jer je Egipat najveći uvoznik pšenice u svetu i domaćim izvoznicima se pruža jedan dobar dodatni potencijal za izvoz. Naravno, pored konkurentne cene, neophodno je obezbediti i adekvatan kvalitet i po ovom pitanju je Egipat veoma strog. Upravo je kvalitet naše pšenice ono što može izazvati probleme prilikom realizacije budućih izvoznih poslova sa Egiptom. Naime, zbog već tradicionalne setve nedeklarisanog semena u Srbiji, jako je teško prikupiti dovoljne količine za izvoz odgovarajućeg kvaliteta. Sama setva nedeklarisanog semena nije jedini problem, već problemi postoje i prilikom razvrstavanja pšenice, stimulacije setve kvalitetnog semena i sl. Međutim, vratimo se na potencijalni izvoz kukuruza u Indoneziju, što i jeste tema ovog teksta. Koliko god postojalo izazova kod pšenice, kod kukuruza to nije slučaj. Srbija je poznata u svetu kao ozbiljan izvoznik ove žitarice. Takođe, kvalitet kukuruza u Srbiji, ukoliko izuzmemo 2012. godinu kada je kvalitet bio narušen zbog povećanog prisustva aflatoksina, je na visokom nivou. U prethodnih petnaestak godina, Srbija se veoma dobro pozicionirala u svetu u pogledu kukuruza iz razloga što su skoro svake godine postojali tržišni viškovi, koji su bili cenovno konkurentni za kupce iz okruženja i iz sveta. Ukoliko bi se ugovorila sa Indonezijom saradnja koja bi mogla biti korisna za obe strane, posebno u finansijskom smislu, Srbiji bi se pružio još jedan dodatni potencijal koji treba iskoristiti, prvenstveno zbog toga što je moguće prikupiti dovoljan broj količina, koje odgovaraju standardima za nabavku većine zemlja, pa tako i Indoneziji.
Primetan je pomak na spoljnotrgovinskom planu, prvenstveno omogućavanjem izvoza pšenice u Egipat i potencijalnim izvozom kukuruza u Indoneziju. Ovo treba gledati kao kratkoročne strategije koje sprovode nadležna ministarstva a nikako ove aktivnosti ne smemo posmatrati kao dugoročne ciljeve. Dugoročna poljoprivredna strategija mora biti usmerena na izvoz gotovih proizvoda a ne sirovina, jer se na taj način ostvaruje veća razlika u ceni. Kako bi se ostvarila ova strategija, neophodno je ulagati u prerađivačke kapacitete, za koje Srbija ima veliki potencijal ali ih na današnji dan nema dovoljno. Uz ulaganje u prerađivačke kapacitete, potrebno je da se Srbija dobro pozicionira na inostranom tržištu gotovih proizvoda, a za to je, uz volju i investicije, potrebno i vreme.
Pre izvesnog vremena, Srbija je dobila mogućnost da izvozi pšenicu u Egipat tj. omogućeno je domaćim izvoznicima pšenice da učestvuju na tenderima za nabavku koje će Egipat raspisivati u narednom periodu. U jednom od prethodnih tekstova, objasnio sam našu situaciju koja se odnosi na pšenicu. Svakako, ovakvu mogućnost treba pohvaliti, jer je Egipat najveći uvoznik pšenice u svetu i domaćim izvoznicima se pruža jedan dobar dodatni potencijal za izvoz. Naravno, pored konkurentne cene, neophodno je obezbediti i adekvatan kvalitet i po ovom pitanju je Egipat veoma strog. Upravo je kvalitet naše pšenice ono što može izazvati probleme prilikom realizacije budućih izvoznih poslova sa Egiptom. Naime, zbog već tradicionalne setve nedeklarisanog semena u Srbiji, jako je teško prikupiti dovoljne količine za izvoz odgovarajućeg kvaliteta. Sama setva nedeklarisanog semena nije jedini problem, već problemi postoje i prilikom razvrstavanja pšenice, stimulacije setve kvalitetnog semena i sl. Međutim, vratimo se na potencijalni izvoz kukuruza u Indoneziju, što i jeste tema ovog teksta. Koliko god postojalo izazova kod pšenice, kod kukuruza to nije slučaj. Srbija je poznata u svetu kao ozbiljan izvoznik ove žitarice. Takođe, kvalitet kukuruza u Srbiji, ukoliko izuzmemo 2012. godinu kada je kvalitet bio narušen zbog povećanog prisustva aflatoksina, je na visokom nivou. U prethodnih petnaestak godina, Srbija se veoma dobro pozicionirala u svetu u pogledu kukuruza iz razloga što su skoro svake godine postojali tržišni viškovi, koji su bili cenovno konkurentni za kupce iz okruženja i iz sveta. Ukoliko bi se ugovorila sa Indonezijom saradnja koja bi mogla biti korisna za obe strane, posebno u finansijskom smislu, Srbiji bi se pružio još jedan dodatni potencijal koji treba iskoristiti, prvenstveno zbog toga što je moguće prikupiti dovoljan broj količina, koje odgovaraju standardima za nabavku većine zemlja, pa tako i Indoneziji.
Primetan je pomak na spoljnotrgovinskom planu, prvenstveno omogućavanjem izvoza pšenice u Egipat i potencijalnim izvozom kukuruza u Indoneziju. Ovo treba gledati kao kratkoročne strategije koje sprovode nadležna ministarstva a nikako ove aktivnosti ne smemo posmatrati kao dugoročne ciljeve. Dugoročna poljoprivredna strategija mora biti usmerena na izvoz gotovih proizvoda a ne sirovina, jer se na taj način ostvaruje veća razlika u ceni. Kako bi se ostvarila ova strategija, neophodno je ulagati u prerađivačke kapacitete, za koje Srbija ima veliki potencijal ali ih na današnji dan nema dovoljno. Uz ulaganje u prerađivačke kapacitete, potrebno je da se Srbija dobro pozicionira na inostranom tržištu gotovih proizvoda, a za to je, uz volju i investicije, potrebno i vreme.
Коментари
Постави коментар