Skoro svako ko živi u Srbiji, imao je priliku da čuje poslednju problematiku sa malinarima, koji su se organizovali i blokirali puteve u jugozapadnim predelima naše zemlje. Ovakva situacija, mada ne toliko dramatična, se ponavlja iz godine u godinu tj. uvek kada dođe do cenovne konfrontacije proizvođača i otkupljivača malina.
Koliko god je to moguće, treba razumeti obe strane; malinarima su ponuđeni jako niski cenovni uslovi i ne isplati im se proizvoditi, dok je otkupljivačima interes da plate što manju cenu, kako bi bili konkurentniji na tržištu. Tržišna ekonomija bi trebalo da funkcioniše na malopre navedenom principu tj. cenu određuje dogovor između dve ili više strana. Ukoliko jedna strana, u ovom slučaju proizvođači, nisu zadovoljni sa ponuđenom cenom, oni svoju robu ne prodaju i potencijalno dovode otkupljivače u problem jer oni neće imati dovoljno sirovine za dalju preradu. Sledeći potez otkupljivača mora da bude korekcija cena na više, sve do onog nivoa do kog bi proizvođači bili zadovoljni. Naravno, na sve ovo utiče zakon ponude i potražnje tj. ako u ovom slučaju malina ima više nego što su potrebe otkupljivača, oni su u boljoj poziciji i mogu da koriguju cene na dole jer su svesni da će im jedan deo proizvođača prodati svoje proizvode i po takvim cenama. Situacija je obrnuta kada na tržištu nema dovoljno malina i onda su proizvođači u prednosti jer mogu za svoje proizvode da dobiju veće cene. U sve ovo treba uzeti u obzir i to da su maline kvarljiva roba koja ne može dugo da stoji, tako da se ceo ovaj proces pregovora mora završiti u relativno kratkom roku, kako obe strane ne bi pretrpele velike gubitke. U uređenim ekonomijama, skoro svi pregovori funkcionišu na opisani način i generalno država se u proces pregovora ne meša. Stava sam da država treba što manje da ima uplitanja u bilo kakve pregovore, jer se na takav način stvara pravo otvoreno tržište u kome jedino vlada zakon ponude i potražnje. Država treba da interveniše samo u slučajevima kada pregovori mogu imati štetu sa kojom bi bilo pogođeno stanovništvo koje nema dodirnih tačaka sa procesom pregovora (primer: od blokade puteva najviše štete imaju obični građani i privrednici). Nekako mi se čini da se u Srbiji, možda i najviše kod poljoprivrednih proizvođača (ratari, voćari i sl.) očekuje da država interveniše i da se dobiju traženi uslovi. Možda je ovo navika proizvođača iz socijalizma ali u tržišnim ekonomijama stvari ovako ne mogu da funkcionišu. Sve što država mora i treba da uradi je da otkupi određene proizvode (pšenica, ulje, šećer, nafta i sl.), drži te proizvode u sopstvenim ili iznajmljenim skladištima i ako dođe do određenih poremećaja na tržištu (primer enormno povećanje osnovnih životnih namirnica), plasira uskladištene proizvode na tržište kako bi se stanje dovelo u normalu (povećanjem ponude, smanjuje se cena).
Kao što sam to i naveo na samom početku, razumem obe strane u problematici oko malina ali više ne živimo u sistemu koji je postojao od 1945. do 1990. godine i stvari se menjaju, kako u svetu, tako i kod nas. Čuveni britanski premijer, Vinston Čerčil je, nakon završetka II. svetskog rata i nakon pobede Saveznika, izjavio da „nisu uspeli preživeti niti najmoćniji, najsnažniji ili najpametniji, već su uspeli preživeti oni koji su se prilagodili promenama koje su nastale“. Treba i mi da izvučemo pouku iz ovih Čerčilovih reči i shvatimo da se i mi moramo promeniti jer ovako više ne ide…
Koliko god je to moguće, treba razumeti obe strane; malinarima su ponuđeni jako niski cenovni uslovi i ne isplati im se proizvoditi, dok je otkupljivačima interes da plate što manju cenu, kako bi bili konkurentniji na tržištu. Tržišna ekonomija bi trebalo da funkcioniše na malopre navedenom principu tj. cenu određuje dogovor između dve ili više strana. Ukoliko jedna strana, u ovom slučaju proizvođači, nisu zadovoljni sa ponuđenom cenom, oni svoju robu ne prodaju i potencijalno dovode otkupljivače u problem jer oni neće imati dovoljno sirovine za dalju preradu. Sledeći potez otkupljivača mora da bude korekcija cena na više, sve do onog nivoa do kog bi proizvođači bili zadovoljni. Naravno, na sve ovo utiče zakon ponude i potražnje tj. ako u ovom slučaju malina ima više nego što su potrebe otkupljivača, oni su u boljoj poziciji i mogu da koriguju cene na dole jer su svesni da će im jedan deo proizvođača prodati svoje proizvode i po takvim cenama. Situacija je obrnuta kada na tržištu nema dovoljno malina i onda su proizvođači u prednosti jer mogu za svoje proizvode da dobiju veće cene. U sve ovo treba uzeti u obzir i to da su maline kvarljiva roba koja ne može dugo da stoji, tako da se ceo ovaj proces pregovora mora završiti u relativno kratkom roku, kako obe strane ne bi pretrpele velike gubitke. U uređenim ekonomijama, skoro svi pregovori funkcionišu na opisani način i generalno država se u proces pregovora ne meša. Stava sam da država treba što manje da ima uplitanja u bilo kakve pregovore, jer se na takav način stvara pravo otvoreno tržište u kome jedino vlada zakon ponude i potražnje. Država treba da interveniše samo u slučajevima kada pregovori mogu imati štetu sa kojom bi bilo pogođeno stanovništvo koje nema dodirnih tačaka sa procesom pregovora (primer: od blokade puteva najviše štete imaju obični građani i privrednici). Nekako mi se čini da se u Srbiji, možda i najviše kod poljoprivrednih proizvođača (ratari, voćari i sl.) očekuje da država interveniše i da se dobiju traženi uslovi. Možda je ovo navika proizvođača iz socijalizma ali u tržišnim ekonomijama stvari ovako ne mogu da funkcionišu. Sve što država mora i treba da uradi je da otkupi određene proizvode (pšenica, ulje, šećer, nafta i sl.), drži te proizvode u sopstvenim ili iznajmljenim skladištima i ako dođe do određenih poremećaja na tržištu (primer enormno povećanje osnovnih životnih namirnica), plasira uskladištene proizvode na tržište kako bi se stanje dovelo u normalu (povećanjem ponude, smanjuje se cena).
Kao što sam to i naveo na samom početku, razumem obe strane u problematici oko malina ali više ne živimo u sistemu koji je postojao od 1945. do 1990. godine i stvari se menjaju, kako u svetu, tako i kod nas. Čuveni britanski premijer, Vinston Čerčil je, nakon završetka II. svetskog rata i nakon pobede Saveznika, izjavio da „nisu uspeli preživeti niti najmoćniji, najsnažniji ili najpametniji, već su uspeli preživeti oni koji su se prilagodili promenama koje su nastale“. Treba i mi da izvučemo pouku iz ovih Čerčilovih reči i shvatimo da se i mi moramo promeniti jer ovako više ne ide…
Коментари
Постави коментар